ponedjeljak, 07.08.2006.
Nikad do kraja izdivanit divan (priča)
Moje ime je XXX i imam skoro 19 godina. Moja priča nije ružičasta i ne znam kome bi je ispričao i zato pišem ovaj blog. Rođen sam u bivšoj Jugi i samim time sam već osuđen na propast, baš kao i ta prokleta država. Rođen sam kao sin samohrane majke, jer me otac nikad nije želio priznati. I tako sam živio s mamom do kraja 1988. kad se moja mama udala za jednog čovjeka kojeg ja zovem "tata". I taj je čovjek definitivno najbolja osoba u mome životu. Prihvatio me kao svog sina i uvijek me štitio i čuvao. Onda je došla sredina 1989. i dobio sam polusestru koja je također jedna od najboljih bića na ovoj planeti. Zaboravio sam spomenuti da imam i "baku" tj. očuhovu mamu koja me također prihvatila kao svog unuka. Možda je to zato što je i moj očuh imao tu nesreću da odrasta u istoj situaciji kao ja. Ni njega njegov otac nije želio priznati. A možda i nije. Znam samo iz majčinih priča što je baka rekla kad je tata doveo mamu kući i rekao da će se oni vjenčati i da ona ima djete. Baka je rekla: "Sine možeš, ali nemoj da tom djetetu ikad išta u životu pofali i da ga uvijek držiš u kutu i smartaž ga kopiletom (kako ta riječ loše zvuči, a kako tek boli)..."
A onda je došao rat u kojem je moj tata aktivno sudjelovao i bio ranjen. Pošto je bio na svim bojištima i sve je prošao, ponekad ga nismo vidjeli i po 9 mjeseci. Ali i to je prošlo i sve je u redu. Onda je došla 1994. i krenuo sam u školu. Pošto sam natprosječno inteligentan bio sam odlikaš iako sam se na nastavi stalno zafrkavao. Nekim ljudima u selu nije bilo jasno kako jedno kopile može bolje prolaziti u školi nego njihova djeca, pa su me i u selu zadirkivali i tukli. I to je prošlo. Bio sam problematično djete (mogao bih čak reći i pehista) i satlno sam upadao u neprilike i često bih se potukao s onima koji bi me zadirkivali i gotovo uvijek se kući vraćao razbijena nosa i slomljne ruke. Ali nakon jednog razgovora s tatom (s njim sam provodio najviše vremena, jer mama preko ljeta radi na moru, a preko zime u inozemstvu) sve se promijenilo. Tata mi je objasnio kako su svi drugi nevažni i samo trebam paziti kakav ću ja biti.
2002. je bila loša godina. Kao odlikaš upisao sam se za Elektrotehničara u Osijeku. Bio sam u domu i to sam teško podnosio. Na polugodištu su roditelji prebacili u Tehničku školu u Vinkovce i tamo sam također imao problema s profesoricom i Elektrotehnike koja jednostavno nije podnosila da jedan "došljak" može biti bolji od njezinih "miljenika" koji idu na natjecanja. Nisam se nikom tužio nego sam odlučio napustiti školu. I jesam. Nisam se htio upisati uopće više u srednju, ali na nagovor prijatelja da upišem bilo što, upisao sam autoelektričara jer me to zanimalo gotovo kao i računala i tehnika općenito. Prvi razred sam briljirao i svi su se ponosili što ću biti dobar majstor. Došla je i ta prokleta 2004. Te sam godine iznenadno završio u bolnici nakon nekakvog "napadaja". Kako sam od šoka gotovo izgubio sluh, jako sam mucao i opet su me svi zadirkivali. No to mi i nije baš smetalo. u bolnici sam upoznao predivnu curu koja me prihvatila onakvog kakav jesam. Iako sam oklijevao dali da budem s njom (jer sam sumnjao da želi biti samnom, nego mi se samo želi narugati jer mucam) nakraju sam s njom proveo najbolje vrijeme svog života. Volio sam ju i volim je i sad. Sve je bilo u redu do valentinova prošle godine. Na samo valentinovo sam saznao da mama planira presljenje na Krk. Rekao sam joj da se ne želim seliti jer su mi ovdje svi prijatelji, tu idem u školu (na Krku nema zanimanja Autoelektričar) i tu mi je cura s kojom imam planove, ali je rekla da je to dobro za mene jer je tamo "život" i imam veće šanse za zaposlenje. Sestra se slagala samnom. Nakom što sam to rekao curi ona je rekla da je to u redu i da unatoč daljini možemo ostati skupa. Ali znao sam što bi se desilo nakon što se ja odselim. Netko bi provali da sam je prevario ili da je ona mene i to bi bio kraj. I to je bio kraj naše veze. Iako je plakala i molila me da ju ne ostavljam ja sam ju teška srca ostavio. I ja sam plakao. I sve bi to bilo u redu da mi mama mjesec dana poslije toga nije rekla da se ipak nećemo seliti jer ne može naći povoljnu kuću. I to je bio kraj mog svijeta. Ostao sam bez cure zbog jedne takorekoć gluposti i hira moje mame. S mamom nakon toga nisam pričao 8 mjeseci. Molio sam curu da mi se vrati. Ali uporno me odbijala jer je mislila da sam ovo s Krkom izmislio samo kako bih mogao prekinuti s njom. Bio sam slomljen i opet sam završio u bolnici bez sluha. Napadaji su se redali jedan za drugim i doktori su već digli ruke od mene. Ali tata je tražio i tražio nekog tko zna nešto o tome. Završio sam u Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež u Zagrebu na mjesec i pol (loše zvuči, ali nije tako strašno). Svaki sam dan bio na pretragama i na razgovorima s bezbrojnom psiholozima i psihijatrima. Dijagnosticiran mi je jedan rijedak poremećaj zvan KONVERZIVNI POREMEĆAJ. Ni sam još neznam sve o tom poremećaju, ali znam da je u rijetkim slučajevima opasam po život. Sad sam gotovo zdrav i nisam imao napadaj već skoro 6 mjeseci...
Nastavit ću vam pisat ovih dana jer više stvarno ne mogu.
Evo probudio sam se i sad nastavljam svoju priču točno tamo gdje je stala.
Nakon izlaska iz bolnice bio sam sretan što napokon znam što mi je i znam da ima bar nekoliko ljudi kojima je ipak stalo do mene i moje sreće. Upoznao sam curu iz Siska i čak sam bio kad nje u Sisku par dana. No ni to nije dugo potrajalo. Zašto? Zato što sam ja takva osoba koja uništi sve što je dobro za nju i zgazi i ono malo ljubavi koju osjeća prema nekom.
Aaaa treći razred. To je bio živi show. Napadji su me napustili (ili sam bar ja tako mislio), frendovi su čak uspjeli nagovorit da jednu subotu izađem s njima van. I to je bilo odlično. U školi baš i nije bilo najblje jer sam često izostajao što zbog pretraga u bolnici što zbog bježanije na kave. Polugodište sam prošao s 4 i nitko mi nije rekao ni riječ što sam podbacio. Ali ja sam znao da mogu bolje i malo sam smanjio izostanke i poboljšao ocjene. I onda kao grom iz vedra neba čujem da se moja (voljena) bivša udaje u 6. mjesecu. To me je slomilo. Pokušao sam ju kontaktirati samo da ju pitam jedno pitanje. To je pitanje bilo: "Dal me još voliš?" I iako su svi moji i njezini frendovi znali da me voli i da ja nju volim, to mi nije bilo dovoljno. Morao sam to čuti iz njezinih usta. Ali nisam to čuo jer mi se nije htjela javiti niti odgovoriti na poruku. Ma i "ne" bih prihvatio kao odgovor samo da znam da mi se hoće javit i da ja još postojim za nju. Na dan vjenčanja me jedan prijatelj cijeli dan pazio i nije mi dao da izađem iz kuće da ne dih otišao na svadbu i napravio sranje, jer sam bio pijan kao deva. I to me je prošlo. Otišao sam na Krk malo se odmoriti nakon škole, koju sam završio s odličnim i nisam morao polagat maturu. Tamo sam se odlično zabavio. Bio sam mjesec dana i to mi je stvarno bilo potrebno. Odmor od svega. Svaku večer izlasci s novim prijateljima. Pivo i bambus su samo neka pića uz koja smo se odmarali svku večer. Gitara je bila glavni instrument. Čak sam i ja malo naučio svirat. Sad planiram kupit gitaru da mogu nastavit s učenjem. Eto to je bila moja (ne baš kratka) priča u kojoj sam izostavio nekliko detalja koji nisu toliko važni.
Nastavit ću pisat o svemu što mi se dogodilo. I kako me sad uhvatio val inspiracije nadam se da neću morat pisat o ružnim stvarima.
Molim vas da ostavite komentar da znam da je bar netko pročitao moj divan.
Divan (po slavonski) = priča, razgovor; divaniti = razgovarati
